OVO JE NAJSTRAŠNIJI
DAN U MOM ŽIVOTU
Dramatizacija romana „Ovo je najstrašniji dan u mom
životu“, autor Jasminka Petrović
Likovi:
Strahinja
Mama
Tata
Sestra Jelena
Tomislav, Jelenin dečko
Nastavnica srpskog jezika
Deda Zdravko
Psiholog
Maša
Lela, Mašina mama
Alkos
Baba Gvozdenka
Mravojed, muž nastavnice srpskog
Pavle
Mirko
Tetkica
Statisti (ostali članovi sekcije)
Prvi čin
Scena I
Radnja se odvija u učionici,
na času srpskoj jezika. U toku je izrada pismenog zadatka. Učenici marljivo
pišu, samo se Strahinja vrpolji, ne zna šta da piše. Prilazi mu nastavnica.
Nastavnica: Šta je bilo, Strahinja? (nadviruje se nad vežbanku) Pa ti nisi ni naslov prepisao
sa table? (Strahinja ćuti i gleda ispred sebe) U čemu je problem Strahinja, zašto ne pišeš?
Strahinja:
Ne znam odakle da počnem.
Nastavnica: Od naslova – Moja porodica. Treba da nam
opišeš članove svoje porodice. Kako izgledaju, čime se bave, po čemu su posebni
i zašto ih ti voliš. Tebi bar ne moram da objašnjavam kako se piše pismeni
zadatak! Znaš kako smo učili: uvod, razrada, zaključak. Hajde, kreni polako! (Nastavnica svima) Deco, imate još dvadeset sedam minuta do kraja časa!
Strahinja: (čita, u stvari govori svoju ispovest o članovima
porodice) Ovo je najstrašniji dan u mom
životu!Treba da pišem o svojoj porodici! Užas! Odakle da počnem? Od tate? Šta
da pišem o njemu? Kako je dao otkaz pre godinu dana jer se razočarao u
novinarstvo i kako je iz protesta prestao da se šiša i brije i kako liči na
čudo? Hvala bogu, ne izlazi iz kuće, pa me ne bruka! Ali zato po ceo dan piše
roman. I to na mom kompjuteru. Ne mogu da dođem do rođenih igrica! I najgluplja
igrica je zanimljivija od tog njegovog romana. Kao neki nesrećnik ide sam kroz
šumu i priča sam sa sobom kako su ga svi napustili kad mu je bilo najteže u
životu. Kako sednemo da jedemo, on nam preti: „Čim završim roman, odoh u
manastir! Neću više da vam budem na teretu! Imaćete jedna usta manje za stolom.
A ti ćeš Strahinja moći da igraš igrice do mile volje.“ A moja sestra Jelena pokazuje
emocije samo kad uči. Tada je prosto presrećna! Strašno! U životu je dobila
četvorku samo jednom u sedmom osnovne i to iz biologije; nije znala razliku
između munike i molike. Iz očaja je htela da popije mastilo! Jedva smo je
sprečili. Koja jadnica! Ima i dečka koji se zove Tomislav i užasno me nervira.
Planiraju da studiraju nuklearnu fiziku. Koje su to dileje!
Nastavnica:
Deco još osamnaest minuta. Privodite kraju!
Strahinja: (nastavlja monolog) U poslednje vreme mama radi samo dve stvari: ide kroz kuću i plače.
Nekada je držala časove esperanta, ali su je svi đaci napustili. Osim što je
esperantista, moja mama je i lezbejka! U vezi je sa našom prvom komšinicom
Mirom. Od kako sam ih uhvatio na delu, ne mogu da se povratim od šoka! Tetka
Mira je u kupatilu pipkala mamu za grudi, a ona je vikala: Tu! Tu! Koje
nesrećnice! Mislim da tata to već zna, čim mu se roman zove „Otkrivanje tajni“.
Verovatno zato čovek i hoće da ode u manastir. I šta posle svega da pišem o
njima? Zašto ih volim? Ako ćemo pravo, ja ih mrzim! Šta ja imam zajedničko sa
svojom porodicom? Televizor i ništa više!
Nastavnica:
Još četrnaest minuta. Strahinja, ti još nisi ni počeo? Dečice, ko je
završio neka preda svesku i bez reči izađe u dvorište.
(Strahinja užurbano piše
rad, predaje nastavnici, svi izlaze sa časa, Strahinja je poslednji)
Scena II
(Radnja se dešava sutradan u
učionici na času srpskog. Ulaze učenici, potom nastavnica. Nastavnica nosi
vežbanke.)
Nastavnica:
Strahinja, izađi pred tablu! (Strahinja
izlazi, zbunjen je.) Tvoj rad je
najbolji u odeljenju! Kratak, sadržajan i nabijen emocijama. Jedino si nam ti
verno dočarao toplu atmosferu svog doma. Iz svake tvoje rečenice izbija ljubav
prema članovima tvoje porodice. Nije ni čudo što si lepo vaspitan dečak kada potičeš
iz jedne tako zdrave i harmonične sredine! Hoćeš li sada da nam pročitaš svoj
sastav?
Strahinja: (čita sastav)
Moja porodica
Moju porodicu sačinjavaju tata, mama i
sestra. Tetka i teča ne žive s nama, ali su kod nas tako često da ih ja računam
u najbliže članove porodice. Mi smo svi veoma upućeni jedni na druge. Opisaću
vam kako izgleda jedno obično jutro u našoj kući. Moj tata je veliki ljubitelj
zdravog života, zato on rano leže i rano ustaje. Pre nego što se mi probudimo,
on je već optrčao dva kruga oko naše zgrade, bio u kupovini, umio se i obrijao.
Njemu je porodični doručak najvažnija stvar na svetu, jer smo tada svi vedri i
veseli. Čim mama otvori oči, ona peva. Zato nije ni čudo što se budim lako i
brzo. Njen glas je radost za moje uši. Kad u kuhinju uđe moja sestra Jelena, ja
odmah znam da nas čeka veliko iznenađenje. Dok mama postavi sto, dok tata od
salveta napravi ždralove, Jelena je već zamesila testo i ispržila krofne. Ja ih
punim džemom i ređam na poslužavnik u obliku srca…
Mirko: Kako laže!
Pre nego što zagrizemo prvi zalogaj, na
vratima se pojavljuju tetka i teča. Oni vole da nam prave društvo za doručkom.
Dok nam se krofne tope u ustima, teča nas veselo zabavlja svojim doživljajima
iz rane mladosti. Pre nego što završimo doručak, i salvetama obrišemo ruke, svi
zajedno prilazimo prozoru da hranimo ptičice. Kako je lepo biti u krugu svoje
porodice. Da njih nema, život bi mi bio pust kao ruska stepa. Prvi sunčevi
zraci obasjavaju naša srećna i nasmejana lica..
Mirko: Laže!
Nastavnica: Dečice,
kakav je utisak je na vas ostavio ovaj njegov sastav? Ko će da nam kaže? (Mirko diže ruku.) Izvoli, Mirko.
Mirko: Nastavnice, on je sve izmislio! Njegova
porodica uopšte tako ne izgleda.
Nastavnica: Važan je Strahinjin unutrašnji doživljaj. On
nam je prikazao svoju porodicu onako kako je vidi i oseća, sa puno ljubavi i
topline.
Mirko: To tek nije istina, on ih sve
mrzi! Pričao mi je pre neki dan kako je planirao da ih ubije i to imalinom za cipele.
Nastavnica: Kako
to misliš, imalinom za cipele!?
Mirko: Ne znam, nije mi rekao detalje.
Nastavnica: Sedi Mirko, molim te! Da li još neko želi da
podeli sa nama utiske o Strahinjinom sastavu? (Pavle diže ruku)
Izvoli, Pavle.
Pavle: Strahinja je sve izmislio! Njeg
tata ima kosu i bradu dovde (pokazuje
rukom) i uopšte se ne brije svakog
jutra. Živ sam se isprepadao kada sam ga video!
Strahinja: Nije istina, ti si ljubomoran!
Pavle: Zašto bih bio ljubomoran?
Strahinja: (viče)
Tebi je krivo što ja imam DVD, a ti ga nemaš! Nikad ti više neću
pozajmiti ni jednu jedinu igricu! Svaki CD mi vratiš izgreban!
Nastavnica: Strahinja, kako to razgovaraš sa svojim
drugom? Polazi kod psihologa!
(Strahinja izlazi iz učionice. Spušta se zavesa)
Drugi čin
Scena I
Radnja se dešava kod psihologa.
Psiholog: Strahinja, da li želiš da podeliš sa mnom
neki svoj problem? Kako se osećaš u svojoj porodici? (Strahinja ćuti, gleda u pod) I? (Mama se pojavljuje na vratima.)
Mama: Crni Strahinja, šta si to uradio!?
Psiholog: Smirite se, gospođo, nije stvar tako
dramatična. Prosto sam htela da sa vama porazgovaram o tome da li u vašoj
porodici postoji neki vanredni događaj. Strahinja, hoćeš li da izađeš na trenutak
da porazgovaram sa tvojom mamom? (Strahinja
je ispred na bini)
Tetkica: Sram
te bilo, majka ti ima rak dojke, a ti tako!
Psiholog: Strahinja, uđi! Sedi! Strahinja, tvoja
mama ima zdravstvenih problema. Ali nema mesta za paniku. Ako se boles otkrije
na vreme, kao što je to slučaj sa tvojom mamom, sve može da se završi bez većih
posledica. Tvoje je samo da budeš vredan. Mami ćeš tako najviše pomoći. U redu?
Ja ću nastavnicima objasniti tvoj slučaj, kako bi ovih dana imali više
razumevanja za tebe.
Mama: Strahinja, zlato, ja ću još malo ostati da
porazgovaram sa psihologom u vezi s tatom.
Scena II
Na katedri su poređane flaše sa pivom, tu je
prodavačica.
Strahinja: Moj život je pakao, moram da se napijem, nema
mi druge! (Prilazi prodavačici i
uzima pivo. Seda ispred prodavnice, pije pivo. Prilazi mu Alkos.)
Alkos: Momak, plati i meni jedno pivo!
Strahinja: Izvinite, ali ja volim da pijem sam! (nategne flašu)
Alkos: Uh, to je opasno!
Strahinja: Šta je opasno?
Alkos: Pa to, sam s flašom, osim ako nije
neki debeli razlog u pitanju.
Strahinja: Jeste.
Alkos: Ostavila te cura, a? Da joj nisi
napravio dete, a?
Strahinja: Molim vas, ostavite me na miru! Nije
pristojno da drugima zavirujete u intimu. (Sede i ćute. Strahinja nateže flašu. Odjednom, brizne u plač, pa zagrli
Alkosa.) Ja sam sam na svetu! Vodi me
svojoj kući!
Alkos: Nema šanse, momak. Ne vredi da me
moliš, nemam kuću.
Strahinja: Kako nemaš?
Alkos: Lepo, izgorela mi je u požaru pre
šest meseci. Jedva sam živu glavu izvukao. Cigareta. Od tada ne pušim. Čekam da
mi obezbede prinudni smeštaj. Daj to pivo, vidim da tebi ne ide!(Alkos mu izima flašu, odlazi do prodavačice i
čavrljaju. Strahinja tetura i odlazi. Sreće baba Gvozdenku ispred zgrade)
Baba
Gvozdenka: Crni Strahinja, pa ti si se opet drogirao!
Kazaću te majci, samo da izađe nesrećnica iz bolnice!
Strahinja: Ja se ne drogiram, ja pijem!
Baba
Gvozdenka: Ti se drogiraš!
Srtahinja: Valjda ja bolje znam šta radim! (odlazi do stana. Na vratima stoje tata i Jelena.)
Tata i
Jelena: Strahinja,
kaži dragička! Mama nema rak! Rezultati su joj u redu. Sutra će da izađe iz
bolnice.
Trći čin
Scena I
Nastavnica sreće Strahinju, u rukama nosi rukopis
tatinog romana.
Nastavnica: Strahinja, pročitala sam rukopis tvog tate
koji mi je tvoja mama donela kada je prošli put bila u školi kod psihologa. U
stvari, nisam ga pročitala, progutala sam ga! Moram da ti kažem da je to vrlo
kvalitetno štivo! Sada mi je jasno na koga si talentovan za pisanje! To se zove
sreća u nesreći, da tvoj tata nije izašao iz novinarstva, ne bi otkrio svoj
talenat prema pisanju. (Pruža mu
fasciklu sa tatinim rukopisom.) Ja sam
mu ovde iznela svoje mišljenje, gre’ota da to negde ne objavi. Tvoj otac je
vrlo obrazovan i produhovljen! Ako bude imao nekih pitanja, može slobodno da mi
se javi, ostavila sam mu broj svog telefona.
Strahinja:
(ljubomor no) Sumnjam da će moći da vam se javi, znate,
on sada ima mnogo obaveza oko mame…
Nastavnica:
Dobro, mami su sad rezultati u redu, pa će tata na miru moći da završi
svoj roman…
Strahinja:
Znate, oni su vezani jedno za drugo kao tiganj i drška!
Nastavnica:
Tiganj i drška! Ne bih se složila s tobom… Meni više liče na… Na lava i
lavicu! (Odlaze sa scene)
Scena II
Strahinja:
(priča sam sa sobom. Stoji na mostu, gleda u reku.) Ovo je najstrašniji dan u mom životu! Tata
je razgovarao sa nastavnicom srpskog tačno 39 minuta! Da je razgovor potrajao
duže, progutao bih gajtan od telefona! Mama kao i obično, ništa ne kapira!
Umesto da prekine vezu, još mu šapuće: (karikira) „Pozovi je kod nas na pitu sa sirom! Ne, ne na pitu, bolje na
palkačinke sa orasima i šećerom!“ A kad je tata prekinuo vezu, mama mu se
bacila oko vrata, pa su tako zagrljeni skakali po sobi! Mislim da je mama
voajerka, tata se na njene oči muva sa nastavnicom, a ona ciči od radosti! Pa
ga onda lavica češka šapom po grivi, dok se lav zavalio u fotelju! Samo čekam
riku zadovoljnog mužjaka!(Prilazi deda Zdravko, nosi veliki kamen u
rukama.)
Deda
Zdravko:
Mali,
hoćeš da se pomeriš odatle? Hajde mali, skačeš ili ne skačeš?
Strahinja:
Nije u redu da mi tu kamenčinu poturate pod nos!
Deda
Zdravko: Je l tebi tata možda kupio ovaj most?
Pomozi mi da vežem ovaj kamen oko ruke!
Strahinja:
Nisam lud, da posle ispadne da sam vas ja ubio! Nađite vi neku drugu
budalu!
Deda
Zdravko: Onda beži odavde!
Strahinja:
Ako hoćete da skačete, onda idite na neko drugo mesto. Kao što vidite,
ovde je zauzeto!
Deda
Zdravko:
Ali ja ne mogu dalje ni jedan
jedini korak.
Strahinja:
Naravno, kad vučete taj kamen sa sobom. Bacite ga i odmah će vam biti
lakše! (Deda Zdravko baca kamen
njemu na nogu.) AAAAA!
Deda
Zdravko: Uh, već mi je lakše bez kamena!
Lela:
(Dotrčava.) Tata, skloni se od te ograde! Ceo grad sam
obišla dok te nisam našla! Jesi li dobro?(Predstavlja se Strahinji.) Ja sam Lela!
Strahinja:
Ja sam Strahinja!
Lela:
Da tebe nije bilo na mostu… Ne smem ni da pomislim šta bi se dogodilo!
Znaš, od kako je mama umrla, on nikako ne može da nađe smisao života. Sam Bog
te je poslao da ga spaseš! Želim da ti se odužim! Pođi sa nama! (Ugleda taksi.) Taksi!
(Odlaze.)
Scena III
U stanu kod Lele
Lela:
Strahinja, u znak zahvalnosti, poklanjam ti ovaj trkački bicikl. (Strahinja ustaje, gleda bicikl, oduševljen. U tom
trenutku u sobu ulazi Maša. Lelina ćerka. Mama i deda skaču i grle se sa Mašom.
Lela upoznaje Strahinju sa Mašom)
Lela: Strahinja,
ovo je moja ćerkja Maša. Mašo, ovo je
Strahinja!
Maša:
Hvala ti Strahinja što si spasio dedu! Mogli bi nekad da se provozamo
zajedno!
Strahinja: Pa
mogli bi sutra, ako hoćeš!
Maša:
Super! Sutra u pet, ispod Brankovog mosta! (Strahinja odlazi sa biciklom)
Četvrti čin
Scena I
Radnja
se dešava u stanu, Strahinja dolazi, iznenađen je. U stanu su mama, tata,
nastavnica srpskog i njen muž izdavač.
Tata: Strahinja,
da te upoznam, ovo je moj izdavač, gospodin Tomašević, suprug tvoje nastavnice
srpskog.
Nastavnica: Tvoj tata je potpisao ugovor sa izdavačkom
kućom mog muža. Uskoro će biti promocija njegovog romana u Gradskoj biblioteci.
Čujem od tvoje mame da imaš devojku?
Mama: Ima, ima. Znate, ja njoj ne
naplaćujem časove esperanta, mama joj je ostala bez posla, deda ih izdržava.
Nastavnica: Ja sam celog života želela da naučim da
govorim esperanto, to je moj san. Hoću da uzimam časove od vas, naravno sa
naplaćivanjem!
Mama: Ni govora o naplaćivanju!
Nastavnica: Ako ne budem plaćala, neću ni dolaziti!
Mama: Dogovorićemo se! (nasmejana)
Scena II
Susret sa Mašom na klupi. On sedi na klupi, dolazi
Maša uplakana.
Maša:
Tata hoće da se razvede od mame!
Strahinja:
Ali zašto?
Maša:
Zato što je Ruskinja u drugom stanju!
Strahinja:
Koja sad Ruskinja?
Maša:
Ta kojom hoće da se oženi!
Strahinja:
Ništa ne razumem!
Maša: Moj tata je već godinu dana u
Torontu, i trebali smo ovog leta svi da odemo u Kanadu. Međutim, tata nam se
nije javljao poslednja dva meseca. Ispostavilo se da je našao drugu ženu,
njegovu komšinicu Ruskinju. Ona je ostala u drugom stanju, a on hoće sada da se
razvede od mame. (Plače. Strahinja
pokušava da je uteši)
Strahinja: Pa
dobićeš brata ili sestru, i više nećeš biti sama.
Maša:
(Revoltirana) Gledaj ti svoja posla!
Strahinja:
Mašo, ja sam mislio…
Maša: Ništa ti nisi mislio, ti si užasno
nezreo! Video bi ti da se tvoj tata zaljubio u drugu ženu i da se razvodi od
tvoje mame! Sve mi je propalo, sve!
Strahinja:
Mašo…
Maša:
Da bar mogu da odem na matursko veče, ali i to mi je propalo zbog tebe!
Strahinja:
Zbog mene?
Maša:
Zbog tebe! Da nije bilo tebe, mama ne bi potrošila zadnje pare na tvoj
glupi bicikl! (Odlazi ljutito.)
Strahinja: Ovo
je najstrašniji dan u mom životu! Još sam ja kriv na kraju! Znam šta ću. Prodaću
bicikl i odneću novac Mašinoj mami!
Scena III
Radnja se dešava u bolnici. Strahinja je u zavojima,
leži u krevetu.
Strahinja:
Ovo je najstrašniji dan u mom životu! Evo me u bolnici, pretukli me
mangupi i još mi oteli bicikl. I to na sto metara ispred kuće.
Dolazi u posetu Maša.
Maša:
Zdravo Strahinja, čula sam šta se desilo od tvoje mame, baš si gadno
prošao! Donela sam ti neke knjige, da li uopšte možeš da čitaš?
Strahinja:
Nećeš verovati, ovde imamo jednu bolničarku kojoj je posao da čita
bolesnicima knjige. Kako je deda Zdravko?
Maša:
Dobro, stalno pita za tebe. Jedva čeka da igrate šah.
Strahinja:
Puno ga pozdravi. A ti, šta radiš?
Maša:
Imam mnogo da učim, svaki dan imamo neki kontrolni ili pismeni. A počela
sam i da se spremam za prijemni.. Znaš Strahinja, onog dana sam bila grozna,
izvini…
Strahinja:
Izvini ti, kad se uspaničim,
počnem da lupetam.
Maša:
Sve je u redu, i ja sam bila u panici.
Strahinja:
A matursko veče?
Maša:
Zar ti ne znaš? Nemamo proslavu mature! Maturanti su pokrenuli
humanitarnu akciju, i umesto da novac potroše na skupu garderobu; oni će ga
dati porodicama sa bolesnom decom. E da! Nisam ti rekla da me je tata pozvao da
provedem letnji raspust u Torontu, već mi je poslao garantno pismo. Krećem čim
položim prijemni. Ostajem samo dva meseca, to će da proleti. Idem večeras na
predstavu, a šta ćeš ti da radiš?
Strahinja:
Večeras mi dolazi bolničarka da mi čita tatin roman. Ti ne možeš da
zamisliš kakvo je to zezanje! (Smeju
se.)
Maša:
Pozdrav, vidimo se!
Peti čin
Scena I
Promocija knjige, svi su prisutni.
Mama: Strahinja, idi brzo u muški WC i dovedi
tatu! Kaži mu da svi samo njega čekaju i da više ne izvodi besne gliste! (Tata se nervozno šeta ispred WC-a.)
Tata: Ja ne
mogu da izađem! Ja ne mogu da izađem! Našao sam deset slovnih grešaka samo u
prve tri glave! Sedmo poglavlje je čisto sranje! Napisao sam da Petar beži u
njivu i da se nikad više ne vraća u selo, a trebalo je da ostane i da se bori
do kraja!
Strahinja: Pravo da ti kažem, meni nije sranje samo
sedmo poglavlje, nego cela knjiga! Mogu da zamislim kako će tek da me zezaju
ovi moji iz škole. Ali ja nisam ovde zbog tvoje knjige, nego zbog tebe. I molim
te, gledaj da se ovaj cirkus završi što pre. (Ulaze u salu biblioteke. Aplauz. Kamere, mikrofoni. Strahinja uzima
knjigu u ruke, a otac mikrofon.)
Tata: Dragi gosti, prijatelji, rodbino, hvala što ste odvojili vreme da
večeras budete sa mnom. Dok sam dolazio ovamo, shvatio sam da sam napravio
veliku grešku u svojoj knjizi. Petar, moj glavni junak je kukavica, a ne heroj.
Ali onda sam shvatio zašto je to tako ispalo. Petar nije imao drugog izbora,
nego da pobegne. On nije imao sina da ga zaustavi… Kao što je mene malo pre
Strahinja zaustavio da ne pobegnem. Stao je ispred mene i kazao: „Tata, reći ću
ti istinu, jer te mnogo volim. Bojim se, ali neću da te ostavim, verujem u
tebe, nemoj da odustaneš.“ Moj glavni junak Petar jeste kukavica, ali je zato
moj sin Strahinja heroj. Strahinja, danas sam dobio od tebe veliku lekciju.
Hvala ti. (Aplauz, svi ustaju, čestitaju tati, Strahinja je po strani,
prilazi mu Maša)
Maša: Strahinja, moram da ti kažem, ne ide mi se u Kanadu. Šta ću ja tamo?
Strahinja:
Pa da se vidiš sa ocem!
Maša:
Baš me briga i za njega i za njegovu Ruskinju. (Prilazi Deda
Zdravko)
Deda
Zdravko: Nemoj tako, dobićeš brata ili sestru,
to je nešto najlepše na svetu. Zar nije tako Strahinja?
Strahinja:
Život je mnogo zanimljiviji kada imaš sestru. Nikad nisi sam, a imaš s
kim i da se posvađaš! (Smeh)
Maša:
Dobro, ubedili ste me, ići ću u Kanadu.
Deda
Zdravko: Strahinja, hoćeš li sa mnom na kurs
fotografije, u oglasu piše da je za sve uzraste.
Strahinja:
Zašto da ne! Pozvaću i druga Pavla, dopašće mu se ideja sigurno!
Maša:
Divno, šalji mi mejlom sve fotografije koje budete napravili! (Njih dvoje se izdvajaju iz gomile) Strahinja, moja porodica nije tako
zanimljiva kao tvoja. Moji roditelji su sasvim obični, pa sam i ja valjda
takva, obična… Možda se zato ja tebi ne sviđam…
Strahinja:
Mašo, ti se meni toliko sviđaš da sam bio spreman da sa tobom odem na
Severni pol. (Poljube se.)
Scena II
Strahinja je napisao mejl Maši, pa ga čita naglas sam
sebi.
Strahinja:
Draga Mašo, ovo je najlepši dan u mom životu! Dobio sam tvoj mejl. Kada
sam ga pročitao, od radosti sam bacio jastuk uvis. Ne znam kako, ali izleteo je
kroz prozor i zakačio se za jednu granu drveta. Sad se ceo komšiluk čudi odkud
tamo jastuk. Žao mi je što si se iscimala u putu, i što su ti izgubili prtljag.
Kako je dospeo čak u Meksiko, nije mi jasno. Ali nije to ništa. Kada je moja
tetka jednom putovala poslovno u Podgoricu, kofer joj je otišao u Hong Kong.
Vratili su ga tek kroz dva meseca. Bio je pun novih novcijatih muških gaća i
dečijih čarapa. Teča je toliko bio ljut da je hteo da se razvede. Oduvek je
sumnjao da tetka ima ljubavnika, ali ovo mu je bio najveći dokaz. Jedva smo ga
umirili. Njegov uslov je bio da se sve baci u kontejner. Mama se jedva izborila
za par čarapa. „Gre’ota da se bace u đubre, vidi pamuk sto posto!“ Po
fotografijama koje si mi poslala, rekao bih da Ruskinja nije lepa ili nije
fotogenična. Mnogo joj je okrugla glava, možda je to zbog trudnoće. Ti si na
svim slikama ekstra, kaži tati da te sledeći put slika krupnije. Baš me briga
da gledam zgradurine, parkove i fontane po Torontu, sve to imam i ovde, ali u
Beogradu nemam tebe. Ličiš na tatu. Znači, dobićeš brata? Baš lepo! Kažeš da si
ga već videla na ultra zvuku. Sačuvaj taj snimak što ti ga je dao lekar. Možda
ta tvoja Ruskinja i nije tako loša, vidiš dala je tebi da izabereš ime za bebu.
Tihomir, to lepo zvuči. Može i da mu se tepa – Tiho. Moje ime je prilično
glupo. Strahinja. A tepanje još gluplje – Straho. Ali, hvala bogu, niko mi još
nije tepao. Uzgred, tata u drugoj knjizi piše o meni. Živ nisam. Ali, neću da
paničim unapred. Sve je dobro dok se majka ne baci na pisanje. Ona bi me
ocrnila za ceo život. Morao bih da se selim u drugu galaksiju. Mašo, samo da
znaš kako nam je super na kursu! Nije da se hvalim, ali deda Zdravko i ja smo
najbolji u grupi. U Prilogu ti šaljem neke svoje radove sa prošlog časa. Tri
moje fotografije će biti na završnoj izložbi. Sledeći put ću ti poslati neke
deda Zdravkove fotografije. Pitao me je da li bih ga slikao na Brankovom mostu
tamo gde smo se nas dvojica upoznali. Odgovorio sam mu da je to super ideja,
ali da bi bilo dobro da se slikamo svi zajedno: On i tetka Lela, moji mama i
tata, Jelena i Tomislav, tetka i teča, Pavle i njegova mama, nastavnica srpskog
i baba Gvozdenka, ti i ja… Ne znam za tvog tatu, njegovu Ruskinju i Tihomira,
to odluči sama. Meni neće smetati, čak naprotiv, mislim da će deda Zdravko biti
srećniji ako nas bude što više na okupu.
Ljubi te i voli tvoj Strahinja
KRAJ
Odličan tekst sve pohvale!
ОдговориИзбриши